Katedralu obično ostavim za kraj ture. Ne zato što je najveća stvar u Puli — nije, to mjesto uvijek pripadne Areni — nego zato što dotad ljudi već dovoljno vide grada da im ono što im pokažem ima smisla. Katedrala ti je zapravo jasna tek kad prije nje prošetaš pored amfiteatra.
Evo kratke verzije koju pričam na ulici: ova je građevina, s prekidima, gradilište već skoro dvije tisuće godina. Ne kontinuirano, naravno — nitko nije bio na skelama još od rimskih vremena — ali svakih nekoliko stoljeća netko bi došao, srušio dio, nadogradio na onome što je ostalo i otišao dalje. Ono što danas gledaš je zbroj svih tih posjeta, a ne vizija jednog arhitekta s jednim planom.
Priča počinje prije nego što je ovdje uopće postojala crkva. Lokacija stoji na ostacima ranije rimske građevine — uobičajena priča za ovaj dio grada, gdje ne možeš duboko kopati a da ne naletiš na nešto carsko. Kad je kršćanstvo uhvatilo korijen u Puli, na tom je mjestu podignuta ranokršćanska bazilika, koristeći tlo, a vjerojatno i dio materijala koji je već bio ondje. To je obrazac koji vidiš po cijelom starom gradu: ništa se ne baca, sve se iskoristi, a najstariji sloj obično je zakopan ispod tri novija.
Ni ta bazilika nije ostala jedna jedina stvar. Tijekom sljedećih stoljeća građevina je obnavljana, širena, oštećivana, krpana i ponovno obnavljana — ona vrsta povijesti gdje pisani izvori postaju tanki, pa kamenje mora preuzeti priču. S grupama sam iskren oko ovog dijela: nitko ti ne može dati čistu kronologiju s točnim godinama i imenovanim graditeljima za svaku fazu. Ono što je ostalo jest građevina koja je očito prošla kroz nekoliko različitih života, uz dosta obrazovanih rekonstrukcija povjesničara koji pokušavaju čitati zidove kao dnevnik kojem nedostaju stranice.
Dio koji kod ljudi stvarno izazove reakciju jest zvonik. Stoji odvojeno od glavnog tijela crkve — slobodnostojeći zvonik, što je već pomalo neobično ako si navikao na tornjeve koji su strukturno dio crkve. Ali pravi trenutak dolazi kad pokažem od čega je zapravo napravljen. Pogledaj pobliže kamen i vidjet ćeš blokove koji svoj život nisu počeli ovdje. Izvađeni su iz Arene — rimskog amfiteatra koji stoji kratku šetnju odavde — i ponovno iskorišteni za gradnju tornja. Spolia, ako želiš stručni izraz. Recikliran Rim, u suštini, koji drži uspravnim srednjovjekovni zvonik.
Volim ovaj detalj jer nije mit ili vodičevo preuveličavanje — jednostavno je to što se dogodi kad grad ima ogroman kamenolom usred sebe, u obliku amfiteatra, a kasnije generacije trebaju građevinski materijal i nemaju ni budžet ni volju dovoziti svježi kamen. Zašto klesati nove blokove kad tu negdje stoji sasvim pristojna hrpa rimske klesarije, već izvađene, već oblikovane? Ovaj su grad gradili praktični ljudi, ne sentimentalni.
Pa kad danas staneš ispred katedrale, ne gledaš jednu građevinu. Gledaš rimski temelj, preko kojeg je ranokršćanska bazilika, preko koje su stoljeća srednjovjekovne i kasnije obnove, s zvonikom koji stoji pokraj nje, djelomično sagrađenim od reciklirane gladijatorske nekretnine. Arhitektonski nije čisto. Neće ti dati jedan jedini stil na koji možeš uprijeti fotoaparat i reći 'eto, to je taj period.' I baš zato mi je zanimljivija od zgrada koje to imaju.
Većina posjetitelja dođe u Pulu zbog Arene i katedralu tretira kao brzu stanicu usput do ručka. Razumijem — ne najavljuje se onako kako to radi amfiteatar. Ali kad jednom znaš što gledaš, prestane biti 'crkva pored glavnog trga' i postane čitljiv zapis svih onih koji su ovdje živjeli i odlučili da je baš ovo mjesto još uvijek vrijedno gradnje. To mi je, u suštini, cijela poanta. Pula svoju povijest ne čuva iza stakla. Jednostavno nastavlja graditi preko nje, a ako znaš gdje gledati, još uvijek možeš vidjeti svaki sloj.