Postaja koju nitko ne stavlja na razglednicu
Ljudi se prijave na moju turu očekujući Arenu, možda priču o gladijatorima, nešto s malo težine. Ne očekuju da ću stati ispred rupe u zidu i reći im da su ovdje austrougarski vojnici obavljali nuždu. Ali ipak to napravim, i to je jedna od postaja koje ljudi spominju mjesecima poslije, kad već odavno zaborave koji je car gradio koju utvrdu.
Pula pod Habsburgovcima nije bila samo lijep primorski gradić. Od sredine 19. stoljeća pa do kraja Prvog svjetskog rata bila je glavna ratna luka Austro-Ugarske mornarice, što je značilo da je ovdje u svakom trenutku živjelo na tisuće mornara i vojnika. Vojska te veličine treba infrastrukturu, i to ne onu romantičnu. Treba vojarne, opskrbne linije, bolnice, i da, zahode. Ostaci jedne takve vojne latrine stoje i danas, skriveni negdje gdje bi većina turista prošla a da ni ne pogleda.
Stanem tamo jer je to pošteno. Volimo zamišljati povijest kao niz bitaka, ugovora i velebne arhitekture, a Pula vam i toga nudi dovoljno, utvrde na svakom brdu, mornarica koja je nekad konkurirala velikim silama. Ali svakodnevica garnizonskog grada nije bila glamurozna. Bile su to tisuće mladih muškaraca stacioniranih daleko od doma, koji su vježbali, čekali naredbe i koristili sasvim osnovnu vojnu instalaciju. Kad ljudima pokažem tu građevinu, to bolje objasni kako je austrougarska Pula zapravo izgledala nego još jedna ploča posvećena nekom generalu.
Ona druga postaja
Postaja s bordelom obično izazove veću reakciju, uglavnom zato što ljudi misle da se šalim kad to spomenem. Ne šalim se. Gdje god su vojnici i mornari bili stacionirani u velikom broju i dulje vrijeme, razvila se cijela paralelna ekonomija oko njih: praonice, krčme i bordeli, sve to sasvim normalan, dokumentiran dio garnizonskog života toga doba. Pula nije bila iznimka. Zgrada vezana uz tu povijest i danas stoji, a ja je pokažem usput, dok idemo prema nečem drugom, gotovo kao napomenu.
Ne zanima me sama zgrada, nego što vam govori o tome tko je zapravo živio u ovom gradu. Vodiči se fokusiraju na admirale i arhitekte, i u redu, oni su svoje spomenike zaslužili. Ali većina ljudi koji su hodali ovim istim ulicama prije više od stoljeća nisu bili admirali. Bili su to regruti i mornari, često mladi, daleko od obitelji, s dosta slobodnog vremena između dužnosti. Bordel u tom svijetu nije bio skandalozan, bio je infrastruktura, baš kao i latrina, samo je služio drugoj potrebi. Oboje vam govori više o običnom garnizonskom životu nego što će ikad reći Arena.
Zašto zadržavam obje postaje
Neki vodiči bi ih izbacili, u strahu da narušavaju ozbiljnost ture. Ja mislim suprotno. Tura koja prikazuje samo ono veličanstveno daje vam spljoštenu verziju povijesti, sve generali i nijedan vojnik, sve palače i nijedna vojarna. Zahod i bordel sitni su, gotovo usputni detalji, ali upravo takvi detalji čine da nekoliko stoljeća vojne povijesti djeluje kao da se dogodilo stvarnim ljudima, a ne kao da je izvađeno iz udžbenika.
Uz to su i smiješni, i neću se pretvarati da to nije važno. Ovim se bavim već osam godina i naučio sam da grupa koja se smije ujedno i pažljivo sluša. Ako uspijem nasmijati ljude trošnim zidom stare latrine, dobio sam njihovu pažnju za sljedećih desetak minuta, a tad obično ubacim nešto što će stvarno zapamtiti, recimo zašto je ova luka bila toliko važna carstvu koje zapravo nije imalo ni osobito dugu obalu.
Dakle da, negdje usred ture o utvrdama, carevima i dvjetisućljetnom amfiteatru, zastat ću i ispričati vam o zahodu, a nekoliko minuta kasnije i o bordelu. Ljudi se obično nasmiju oboje. Onda postavljaju bolja pitanja do kraja šetnje, i iskreno, to je svrha cijele te digresije.