Svaki dan na turama pokažem nešto što, iskreno, izgleda kao obična stijena. Zapravo nekoliko stijena - ugrađenih u zid, naslonjenih na ogradu, napola zaboravljenih pored nekih vrata. Ljudi bace pogled na njih, pa onda pogledaju mene kao da sam pogriješio. Nisam. To su komadi rimske Pule, i kad jednom naučiš to prepoznati, više ih ne možeš ne primjećivati.
Što je zapravo tamo
Prošetaš li starom jezgrom dovoljno polako, primijetit ćeš klesane kamene fragmente ugurane u kasnije građevine, poredane u dvorištima, ili smještene u male zbirke koje funkcioniraju gotovo kao vanjski muzeji - arheolozi ih ponekad zovu lapidarijima. Neki su dijelovi vijenca, ukrasnog ruba koji je išao vrhom zgrade. Neki imaju urezane cvjetne ili geometrijske uzorke, onu vrstu ponavljajućeg lišća i spirala koju su Rimljani voljeli na svemu službenom ili skupom. Nekoliko su fragmenti sarkofaga, klesanih kamenih lijesova koji su nekad bili prekriveni reljefom od ruba do ruba.
Nijedan od tih komada nije cjelovit. U tome i jest poanta, i zato većina posjetitelja prođe pored njih bez da ih primijeti. Jedan klesani blok sam za sebe ne izgleda kao nešto posebno. Nije hram, nije arena, nije fotogeničan onako kako je Arena ili Augustov hram. To je komad vapnenca s lisnatim uzorkom na jednom rubu.
Zašto se ja ipak zaustavim kod njih
Evo kako ja o tome razmišljam, i kako to objašnjavam na turama: rimska Pula nije bila samo šačica velikih spomenika koji su slučajno ostali stajati do danas. Grad je nekad bio prekriven - stvarno prekriven - klesanim ukrasima. Vijenci su išli krovnim rubovima, ukrasne trake omotavale su javne zgrade, raskošno klesane grobnice stajale su duž cesta koje su vodile iz grada, natpisi su bili posvuda. Većina rimskih gradova te veličine imala je ogromnu količinu kamenorezačkog rada, a najveći dio toga nalazio se na zgradama kojih danas uopće nema.
Ono što je danas sačuvano u Puli mali je, nasumičan uzorak svega toga. Zgrade su se rušile, bile su namjerno srušene, pretvorene u svojevrsne kamenolome za kasniju gradnju - kamen je težak i skup, pa ako gradiš kuću u šesnaestom stoljeću i u blizini stoji sasvim dobar klesani blok iz neke rimske građevine koja propada, njega i iskoristiš. To je zapravo velik dio razloga zašto su neki od ovih fragmenata završili baš tamo gdje jesu: ugrađeni u srednjovjekovne zidove, kuće, crkve, ne zato što je itko htio sačuvati rimsku umjetnost, nego zato što je kamen već bio klesan i već tu, na dohvat ruke.
Zato kad pokažem na fragment vijenca ugrađen u zid, ne tražim od ljudi da se dive samom fragmentu. Tražim od njih da naprave malu mentalnu rekonstrukciju - da zamisle taj komad pomnožen brojem zgrada koje su nekad ovdje stajale, kako se neprekidno proteže krovnim rubovima koje više ne vidimo, na građevinama koje uglavnom ne možemo sa sigurnošću imenovati. Fragment je ostatak ukrasnog rječnika koji je prekrivao cijeli grad, a mi danas dobivamo samo tu jednu sačuvanu riječ od jedne duge rečenice.
Zašto se ne pravim da znam više nego što znam
Reći ću ti otvoreno: neću ti reći da je baš ovaj klesani kamen došao baš s tog hrama, osim ako to stvarno znam, a za većinu ovih raspršenih komada nitko to sa sigurnošću ne zna. Mnogi su premještani, ponovno korišteni, ili pronađeni bez čvrstog konteksta o izvornoj građevini kojoj su pripadali. Dio toga da budeš pristojan vodič je, mislim, priznati tu neizvjesnost umjesto izmišljati urednu priču samo zato što bolje zvuči na turi. Iskrena verzija je ionako zanimljivija: ovo je fragment nečeg većeg o čemu uglavnom možemo samo nagađati, i ta tajanstvenost je donekle cijela poanta.
Kako ih zapravo gledati
Moj savjet, ako lutaš starom jezgrom sam: uspori pored svakog zida koji izgleda stariji od susjednih, i pogledaj podnožja zgrada, čudne kutove, zidove dvorišta. Kad primijetiš klesani komad, nemoj samo zabilježiti da je star - pokušaj shvatiti koji je dio zgrade bio. Je li zakrivljen, kao da je omotavao stup? Ravan s ponavljajućim uzorkom, kao da je išao duž vijenca? Ima li grublju stražnju stranu, što znači da je bio namijenjen gledanju samo s jedne strane? Ti mali komadići slagalice razbacani su po cijeloj staroj jezgri, tiho čekajući da ih netko primijeti - da shvati da su nekad bili dio nečeg mnogo većeg.