Postaja pored koje većina ljudi samo prođe
Ovaj posao radim već osam godina, i osmerokutni mauzolej je i dalje postaja na kojoj najbrže vidim kako se ljudima mijenja izraz lica. Stojimo na sasvim običnoj ulici, negdje u blizini visi rublje, na zidu obično sjedi mačka, a onda pokažem na nešto što izgleda kao vrtna šupa i kažem: to je rimsko. Stvarno je rimsko.
Nije u muzeju. Nije ograđeno. Nalazi se, praktički, u nečijem dvorištu, ugurano između kasnijih zgrada koje su s vremenom izrasle oko njega jer ga nitko nije srušio. To je, u jednoj rečenici, cijela priča Pule - ljudi grade oko starog kamena umjesto kroz njega, jer je kamen skup, a ovaj je kamen već bio klesan.
Što je zapravo osmerokutni mauzolej
Mauzoleji ovakvog oblika - osam strana, centralni tlocrt - bili su prava arhitektonska kategorija u rimskom svijetu. Nisu hram, nisu grobnica oblikovana po uzoru na hram, nego nešto svoje, građeno posebno za čuvanje i počast mrtvima. Obiteljsku sličnost vidiš u većim, raskošnijim kupolastim građevinama drugdje u carstvu, ali većina osmerokutnih mauzoleja bila je skromna, poput ovog. Vjerojatno privatna narudžba. Netko s dovoljno novca da izgradi nešto trajno, i dovoljno statusa da to želi primijećeno.
Često kažem vjerojatno kad pričam o ovoj građevini, i mislim to ozbiljno. Ne znam tko ju je naručio. Ne znam točno kad je podignuta - i tko god ti da samouvjereno jedno desetljeće kao datum za ovakvu građevinu bez ikakve ograde, taj preskače ono što arheologija zapravo potvrđuje. Imamo tip građevine koji možemo smjestiti, oblik koji možemo usporediti s drugom rimskom grobnom arhitekturom, i mnogo praznina tamo gdje su nekad bila imena i datumi.
Zašto je uopće preživio
Ovo je dio koji mene osobno dirne više nego ikakva pločica s natpisom. Većina rimskih grobnih spomenika izvan gradskih zidina ili je opljačkana za kamen, ili sravnjena sa zemljom, ili toliko temeljito nadograđena da od nje u izvještajima s iskapanja ostane samo tlocrt. Ovaj nije nikamo nestao. U nekom trenutku prestao je u ljudskim glavama biti mauzolej i postao samo zid, koristan i čvrst komad u gradu koji se stalno iznova gradio sam na sebi. Bizantsko doba, srednji vijek, što god je došlo poslije - nekome je uvijek trebao zid, a ovaj je već bio tu, već debeo, već rimski građen i nije nikamo išao.
To nije glamurozno. Ali je, mislim, najpošteniji način da shvatiš zašto je toliki dio antičke Pule uopće još uvijek na nogama. Ne zato što su ga ljudi čuvali iz poštovanja. Nego zato što je iskoristiti postojeći zid jeftinije nego ga srušiti i graditi iznova.
Kako ga pronaći
Neću ti ovdje dati točan smjer, jer draž ove postaje za mene oduvijek dijelom leži u tome da je prođeš s nekim uživo i gledaš taj trenutak prepoznavanja kako se događa pred tobom, a ne da ga pročitaš sa stranice. Nalazi se u starom gradu, dovoljno blizu amfiteatra i foruma da bi čovjek pretpostavio da je sve u blizini već označeno, ograđeno i popisano. Nije. Možeš godinama prolaziti pored njega i misliti da je to samo star vrtni zid čudnog oblika, jer iz većine kutova upravo tako i izgleda.
Na obilasku ga obično spomenem odmah nakon što vidimo neki od velikih, očitih rimskih spomenika - Arenu ili Augustov hram - baš zato što kontrast odradi posao umjesto mene. Te zgrade same sebe najavljuju. Ova ne najavljuje ništa. Moraš već znati da gledaš.
Zašto i nakon osam godina ovdje stajem
Mogao bih ga preskočiti. Neće nikad završiti na razglednici. Ali postao mi je jedna od omiljenih postaja baš zato što se opire toj uglancanoj, razglednicoj verziji povijesti - onoj doteranoj, datiranoj, imenovanoj, ograđenoj verziji gdje svaka zgrada ima pločicu s objašnjenjem. Ova građevina ima samo oblik, materijal i nekoliko stoljeća ljudi koji su odlučili da je neće srušiti. Ponekad je to poštenije od natpisa s datumom. Radije ću ti reći što stvarno znamo, a što ne, nego ti servirati samouvjerenu priču koju arheologija ne može u potpunosti potkrijepiti.
Zato, ako si na obilasku i zaustavimo se pred nečim što izgleda kao nečiji vrtni zid, vjeruj mi na trenutak. Stariji je nego što izgleda, i čudniji od većine zgrada oko sebe koje stvarno izgledaju staro.