Arena za gladijatore s problemom Zamboni stroja
Svake godine u prosincu netko dovede stroj za poravnavanje leda u amfiteatar star dvije tisuće godina, i nitko se i ne trza. Vodim turе ovdje osam godina i dalje mi je to jedna od najboljih šala u Puli: Rimljani su ovo sagradili za borbe na život i smrt, a sad šest-sedam tjedana godišnje ovdje osmogodišnjaci u iznajmljenim klizaljkama padaju uz pop glazbu.
Areni ne treba klizalište da bi bila zanimljiva. Jedan je od najbolje očuvanih rimskih amfiteatara na svijetu - možeš obići cijeli prsten vanjskog zida, ne samo fragment, što je rijetkost. Ali zimu volim najviše, jer tada zgrada prestaje glumiti spomenik i jednostavno radi ono što oduvijek radi: mjesto gdje grad priređuje predstavu.
Zašto ovo i nije toliko čudno koliko zvuči
Ljudi me pitaju je li klizalište neka marketinška fora, božićni trik nalijepljen na povijesno mjesto jer turizmu treba kukica za privlačenje. Razumijem zašto to tako djeluje izvana. Ali Arena zapravo nikad nije prestala raditi. Stoljećima su se tu održavale borbe gladijatora, zatim je polako izašla iz upotrebe, pa je dugo služila kao kamenolom - srednjovjekovna Pula je doslovno vadila kamen iz nje za gradnju kuća, što je svoja vrsta recikliranja koju nijedna brošura ne spominje. Kasnije su se tu održavali sajmovi, turniri, stočni vašari. U 20. stoljeću postala je koncertna dvorana i dom Pulskog filmskog festivala, koji se i danas svako ljeto održava uz isti taj kameni zid.
Dakle klizalište nije izlazak iz karaktera. Isti se obrazac samo ponavlja: ogromna otvorena građevina u centru grada, sagrađena za mnoštvo ljudi, koja se iznova koristi za što god to stoljeće traži. Rimljani su projektirali za spektakl i kapacitet. Nisu, naravno, planirali klizanje, ali sagradili su nešto dovoljno fleksibilno da se klizanje uklopi bez isprike.
Što Rimljani nisu planirali
Nisu planirali da će se Pula od rimske luke smanjiti na mali primorski gradić, pa opet narasti zahvaljujući turizmu. Nisu planirali da će mjesto za pogubljenja jednog dana završiti otisnuto na magnetićima za hladnjak. Definitivno nisu planirali stroj poput Zambonija - ili, iskreno, struju, rashladne cijevi ispod podloge klizališta, ni zvučnike koji u kamen, nekad ispunjen drugačijom vrstom žamora publike, sad tuku Mariah Carey.
Nisu planirali ni da će vapnenac ovoliko dobro izdržati. To mi je zapravo dojmljivije od samog klizališta. Vanjski zid preživio je gotovo cijeli zahvaljujući sretnoj slučajnosti mletačke politike očuvanja, ne samo rimskom graditeljstvu - u 16. stoljeću krenula je inicijativa da se mještane spriječi u daljnjem vađenju kamena za gradnju, i uglavnom je uspjela. Bez toga bismo danas možda imali pola arene i puno vrlo starih kuća sagrađenih od kamena gladijatorske arene.
Ako dolaziš zimi
Ako ti posjet slučajno padne u sezonu klizališta, idi to pogledati, čak i ako se ne kližeš. Stajati na vrhu tribina i gledati dolje na klizalište osvijetljeno u noći, unutar zidina koje su Rimljani dovršili negdje oko 1. stoljeća nove ere, jedan je od onih trenutaka gdje kontrast sve objasni sam - ne treba ti moje objašnjenje, treba ti samo pet minuta tamo.
Praktična napomena: sezona klizanja, radno vrijeme i cijene ulaznica mijenjaju se iz godine u godinu, pa provjeri raspored same Arene ili stranicu turističke zajednice blizu datuma tvog putovanja, umjesto da vjeruješ bilo čemu što pročitaš online a nije ažurno. Isto vrijedi i za datume Filmskog festivala ljeti - druga sezona, drugi spektakl, isti kamen.
Ovo obično spomenem i na pješačkoj turi, ali ako lutaš sam: dođi u sumrak kad su upaljena svjetla klizališta a kamen iznad njih postane narančasto-siv. To je verzija Arene koju većina razglednica ne pokaže, i to je ona koju bih ja odabrao.