Dizalice koje ne možeš ne vidjeti
Ako si ikad ušao u Pulu, svejedno s koje strane, vjerojatno si njih vidio prije svega ostalog. Dvije ogromne žute dizalice uzdižu se iznad luke, vide se s brda kod Arene, s trajekta, s pola hotelskih balkona u gradu. Ljudi me pitaju o njima češće nego o amfiteatru, što me uvijek pomalo nasmije. Te dizalice pripadaju Uljaniku, i ako želiš razumjeti Pulu, ne razglednicu nego pravi grad, moraš razumjeti što je to brodogradilište bilo i djelomično još uvijek jest.
Starije nego što bi pomislio
Pula gradi i popravlja brodove jako dugo, još od vremena kad je Venecija vladala ovim dijelom Jadrana, a gradske brodograđevne radionice služile su galijama Republike. Ta tradicija nikad nije stvarno izumrla, samo je mijenjala vlasnike i razmjer. Kad su Austro-Ugari preuzeli Pulu i pretvorili je u svoju glavnu pomorsku bazu u 19. stoljeću, brodogradnja i popravak brodova prestali su biti sporedan obrt i postali razlog zašto je pola grada uopće postojalo. Uljanik, kao organizirano brodogradilište kakvo danas prepoznajemo, izraslo je iz tog razdoblja, formalizirano i prošireno da služi floti. Neću ti dati uredan datum osnutka, jer ovisno koju institucionalnu nit pratiš dobiješ različite odgovore, a većina preciznih brojki koje ljudi bacaju u turističkim brošurama ionako je zaokružena radi jednostavnosti.
Grad izgrađen oko radnog mjesta
Važnija od točne godine je priča o tome što je Uljanik postao Puli u 20. stoljeću. Ovo nije bila tvornica na rubu grada na koju su ljudi putovali i zaboravljali je vikendom. Bila je utkana u identitet grada. Generacije pulskih obitelji imale su nekoga tko je tamo radio, oca, djeda, strica, vario, montirao, crtao projekte. Brodogradilište je oblikovalo ritam grada, smjene, sirene, čitave četvrti koje su nikle da bi smjestile radnike. Pitaj starijeg Puležanina čime se bavio njegov otac i postoji solidna šansa da odgovor uključuje Uljanik u nekom obliku. To nije bio glamurozan posao. Bio je vruć, glasan, opasan onako kako teška industrija uvijek jest, i bio je stabilan, a stabilnost je u ovom dijelu svijeta povijesno vrijedila jako puno.
Brodovi koji su stvarno nešto značili
Uljanik nije samo krpao stare brodove, gradio je prave brodove koji su plovili po svijetu, teretnjake, tankere, specijalizirana plovila naručena od klijenata kojima je trebalo nešto izrađeno po mjeri, a ne kupljeno s police. Desetljećima je ovo bilo jedno od ozbiljnijih brodograđevnih postrojenja na Jadranu, koje nije izvozilo samo brodove nego i činjenicu da ovaj mali istarski grad može konkurirati na stvarno međunarodnoj razini. Dijelom zato Puležani nose određeni ponos prema industriji kakav se ne nalazi uvijek u gradovima koji žive isključivo od turizma. Grad je nešto proizvodio. Velike, teške, komplicirane stvari koje plutaju.
Što to znači danas
Neću se pretvarati da priča ima uredan sretan kraj. Brodogradnja je posvuda prošla brutalnih nekoliko desetljeća, a Uljanik je prolazio kroz ozbiljne financijske probleme, restrukturiranja, neizvjesnost oko poslova i vlasništva koja se vukla godinama i pogodila mnoge obitelji. Prošetaj danas pored brodogradilišta i vidjet ćeš da ne radi onim intenzitetom kao nekad. Ali evo stvari koja me svaki put dirne dok vodim turu: te dizalice su i dalje tu. Nitko ih nije srušio. I dalje dominiraju nebom više od bilo kojeg crkvenog zvonika, više od Arene, više od bilo čega što su Rimljani ostavili iza sebe. U gradu ovako slojevite povijesti, rimske, mletačke, austro-ugarske, jugoslavenske, hrvatske, nešto govori činjenica da je silueta koju ljudi prvo prepoznaju industrijska. Ne antička. Industrijska.
Zašto to uvijek istaknem
Kad vodim grupu kroz Pulu i dođemo do mjesta s jasnim pogledom na luku, uvijek stanem i pričam o Uljaniku prije nego o bilo čemu iz antike. Dijelom zato što to ljude iznenadi, došli su zbog rimskih ruševina, a ja im pričam o brodograditeljima. Ali uglavnom zato što mislim da je to iskreno. Pula nije muzejski eksponat. Ona je radni lučki grad koji usput ima i dvije tisuće godina star amfiteatar, a brodogradilište je dio onoga što je ovo mjesto oblikovalo koliko i bilo koji car ikad. Te dizalice nisu ukras. One su spomenik koji nitko nije namjerno sagradio, i mislim da je to najpulskija stvar kod njih.