Što radimo sat i četrdeset pet minuta (ili duže)
Nalazimo se ispred Arene — najlakši orijentir u gradu, nemoguće ga promašiti, pa nitko ne stoji i gleda u mobitel pitajući se je li na pravom mjestu. Odatle krećemo kroz povijest Pule otprilike onim redom kojim se zbilja odvijala: prvo rimska kolonija, jer na tome doslovno stoje Arena, forum i pola starog grada. Onda Mlečani, koji su ovdje vladali stoljećima i ostavili traga na pola rasporeda ulica. Onda Austro-Ugarska, koja je od mirnog lučkog gradića napravila jednu od najvećih pomorskih baza u Europi — to je dio o kojem većina posjetitelja ne zna ništa prije ture, a obično je i dio kojeg se najbolje sjećaju kad krenu doma. Zatim brodogradilišne godine, Uljanik, socijalistička Jugoslavija, i sve ono što je od toga ostalo danas. Pa na kraju današnja Pula, koja je svoj čudan spoj svega prethodnog.
Tura je zakazana na sat i četrdeset pet minuta. Gotovo nikad ne završi na vrijeme. Uvijek netko ima dodatno pitanje o brodogradilištu, ili ga zanima zašto postoji zgrada koja izgleda kao džamija a nije, ili pita što bih ja osobno naručio na tržnici. I to je to, skrenemo s plana na još deset, petnaest minuta. Ne borim se protiv toga. Da sam htio strog, kronometriran, uvježban tekst, snimio bih audio vodič i otišao sjediti na plažu.
Zašto ne naplaćujem unaprijed
Evo iskrene verzije, ne one iz brošure: naplata fiksne cijene unaprijed znači da prodajem proizvod, a proizvod mora biti identičan svaki put da bi opravdao cijenu. Plati-koliko-misliš-da-je-vrijedilo znači da ne prodajem proizvod — nešto radim, a onda ti odlučiš koliko ti je to vrijedilo. To su dva stvarno različita posla. Onaj drugi mi je zanimljiviji za raditi osam godina zaredom, a usput je, čudno, i iskreniji, jer cijena zapravo odražava jesam li taj konkretni dan odradio dobar posao, a ne jesam li ispisao pravu ulaznicu.
Usput, to znači da se grupa donekle sama filtrira. Ljudi koji dođu na besplatnu turu obično stvarno žele biti tamo, a ne samo ubiti petnaest minuta između trajekta i ručka. To mijenja atmosferu. Male grupe, ljudi koji postavljaju prava pitanja, ljudi koji su odabrali Pulu i žele je razumjeti, a ne samo odraditi stavku s popisa.
Koliko ljudi stvarno plate
Neću se pretvarati da ovo radim isključivo iz ljubavi prema rimskoj povijesti. Većina ljudi na kraju ostavi otprilike 15 do 20 eura po osobi, ili 50 do 70 eura po grupi, u gotovini. Neki ostave manje. Neki više. Nekolicina nije ostavila ništa, i to je isto u redu — nakon osam godina, onaj dio s "u redu je, stvarno je u redu" s vremenom postaje lakši, ne teži. Nije fiksni sustav i neću se pretvarati da se to svaki tjedan svede na neku urednu prosječnu brojku, jer se ne svodi. Neki tjedni su dobri. Neki tjedni stojiš ispred Arene u listopadskoj kiši s četvero ljudi i svejedno odradiš cijelu turu kako treba, jer to je posao.
Što me dovodi do druge stvari: vodim turu po svakom vremenu. Kiša, vjetar, ona bura od koje hodaš poprijeko — tura se održava. Neću otkazati nekome tko se pojavio. To je vjerojatno najmanje glamurozan dio rada od osam godina: pojaviti se je najveći dio posla.
Dio koji nije na turi
Nakon povijesti obično završim pričajući o tome gdje zapravo jesti — ne o restoranu koji ima slike turističkih grupa zalijepljene na izlogu, nego gdje bih poslao prijatelja na riblju večeru, ili na dobru čašu malvazije, ili koja je plaža mirna utorkom. Ni to nije uvježbano. To je jednostavno stvar koju znam jer ovdje živim i ovo radim dovoljno dugo da imam vlastito mišljenje o tome.
Zašto ovo i dalje radim nakon 8 godina
Iskreno, jer mi ovaj format i dalje odgovara. Imam pozadinu u medijima i komunikologiji te diplomu iz Kulture i turizma, i negdje usput sam shvatio da mi se zapravo sviđa onaj uživo, neuvježbani dio — pitanja, skretanja s teme, mala grupa u kojoj možeš zapravo voditi razgovor umjesto da vičeš povijest četrdesetorici ljudi iza zastavice. Na GuruWalku imam ocjenu 4,81 od 5 na temelju šesnaest recenzija, na što sam razumno ponosan, ali više primjećujem koje grupe ostanu i nakon što tura formalno završi, i dalje postavljajući pitanja. Taj dio mi još nije dosadio.
Ako ti ovo zvuči kao nešto za tebe, nađi me ispred Arene. Donesi pitanja. Plati mi onoliko koliko misliš da je vrijedilo.