Turiste sam pored Slavoluka Sergijevaca proveo valjda dvije tisuće puta do sad, uvijek po danu, uvijek objašnjavajući isto: rimski slavoluk, podignut za obitelj Sergijevaca negdje oko 27. godine prije Krista, još uvijek stoji jer se Pula jednostavno nikad nije stigla organizirati da ga sruši. To je verzija za turu. Verzija koju ja zapravo volim je ona koja se događa nakon što se pozdravim s posljednjom grupom i ostanem tamo stajati u devet navečer bez ikakvog plana.
Promjena se događa brzo
Danju je oko Slavoluka gužva turističkih grupa, selfie štapovi, nečije dijete plače jer je prevruće. Onda se negdje između sedam i osam, ovisno o sezoni, cijela slika okrene. Turistički autobusi se razilaze, kamen počinje odavati onu nakupljenu toplinu koju osjetiš samo u srpnju i kolovozu, a kafići duž Giardina počinju vući stolove van na pločnik kao da postavljaju pozornicu koju nitko nije najavio.
Živio sam dvije ulice odavde kad sam imao dvadesetak godina, studij komunikologije na pola puta, radio sam što god je plaćalo stanarinu, i silazio sam ovamo gotovo svaku večer jednostavno zato što nije bilo boljeg mjesta za biti. Osam godina vođenja tura kasnije, i dalje to radim. Ne zbog posla. Zato što mi je ovo iskreno jedno od omiljenih mjesta u gradu čim sunce krene zalaziti.
Tko se zapravo pojavi
Ovo je dio koji pokušavam prenijeti ljudima na turama, i uglavnom mi ne uspije, jer se to zapravo ne može objasniti, moraš to proživjeti. Društvo na Giardinima navečer nije turistička gužva, ali nije ni isključivo domaća. Oboje je pomiješano, bez da itko od toga pravi stvar. Imaš stol stariji Puležana koji se nalaze na istom mjestu već dvadeset godina, odmah pored četvero njemačkih ranaca koji su mjesto pronašli na karti prije sat vremena, i nikome to ne smeta. Ta mješavina je zapravo onaj pravi lokalni kolorit zbog kojeg me ljudi plaćaju da im pokažem grad, samo što to ne možeš staviti u raspored ture. Jednostavno se mora događati dok prolaziš.
Glazba koju nitko pošteno ne zakazuje
Ljeti pogotovo, postoji dobra šansa da prođeš pored Slavoluka neke večeri i čuješ da negdje svira nešto uživo, tip s gitarom, mala skupina koja svira negdje blizu trga, ljudi koji su se jednostavno zaustavili i slušaju s pićem u ruci. Nije uvijek tu i nije neki fiksni večernji program, pa svojim grupama nikad ne obećavam koncert. Što im kažem je: ostavite večer otvorenu, prošetajte ovuda poslije večere i vidite što se događa. Pola puta je mirno, samo razgovor i zveckanje čaša. Druga polovica ti donese pravu, neplaniranu glazbu koja odzvanja od kamena starog dvije tisuće godina, što iskreno nadmašuje većinu plaćenih koncerata na kojima sam bio.
Zašto baš Slavoluk tu funkcionira
Dio toga je čista geometrija. Slavoluk stoji točno tamo gdje se stari grad suzi i usmjerava ljude, pa navečer postaje prirodna točka susreta prije nego se svi razidu na večeru ili piće. Dio je i sam kamen, osvijetljen ali ne agresivno, toplo obojen pod tim svjetlima, pa ne djeluje kao spomenik kojeg trebaš diviti se s poštovanjem i s udaljenosti. Ljudi se naslanjaju na njega, sjede na obližnjim stepenicama, koriste ga kao orijentir da kažu prijateljima gdje da se nađu. Tu funkciju obavlja, na ovaj ili onaj način, već dvije tisuće godina, što mi je svaki put pomalo smiješno kad razmislim o tome.
Moj stvarni savjet
Ako si u Puli samo jedan dan, propuštaš bolju polovicu grada. Slavoluk i Giardini po danu vrijedi vidjeti, naravno, ali vrati se poslije večere, naruči nešto i samo sjedi četrdesetak minuta bez da gledaš u mobitel. Ništa se ne izvodi za tebe. Nitko ti ne prodaje doživljaj. Grad jednostavno provodi svoju večer, kao što je i provodio duže nego što itko stvarno zna, a ti slučajno budeš tamo za to.
To je ta Pula koju zapravo volim pokazivati ljudima, čak i kad to tehnički ne mogu staviti u turu.